Ljeto je uporno kao tvrda ljuska oraha! Ljeto opstaje i odbija
svaki i najmanji znak promjene vremena kao što se ljuska oraha odupire pritisku
drobilice, dok god može. Jedino što nam ljeto pokazuje svoje obilje na sve načine,
a ljuska oraha svoj plod skriva do zadnjeg časa, dok onako bučno i oštro popuca
i u sto sitnih komadića se rasprši u prostoru.
Ljeto je ipak malo ležernije, ono se voli pokazivati i
pretjerati u obilju i bojama, u okusima i raznolikosti.
I kao što je ovo ljeto pretjeralo s paradajzom, tako nas je opet
iznenadilo obiljem šljiva. Zapravo nas je na to obilje mjesecima pripremalo,
jer su sitni, zeleni plodovi sve više sličili minijaturnim lubenicama i visili na
granama koje su od težine skoro dodirivale tlo. Ahhh koje je to olakšanje za
grane kad se oslobode plodova e ponovno počnu lepršati po ritmu vjetra. A
vjetra kod nas ima, a i bilo ga je taj dan kad je bura zavihorila svom snagom i
u trenu slomila granu šljive.