Kad vani zakuha onda svi maštamo o totalnoj svježini, vanjskoj i unutarnjoj, pa bi onda i hrana trebala biti hladna da se iznutra ne bismo pretjerano zagrijali. Mislite? . . . Zapravo bi trebala biti mlaka, da termički šok ne napravi suprotan efekat i prouzroči znojenje, ali ne zbog vanjske visoke temperature nego zbog prehladne tvari koje unosimo u organizam. Hrana treba biti lagana, vrlo lagana, tek toliko puna i teška da nas zasiti, jer prepun želudac i žega nisu dobar par!
Iz istog raznoga u pustinji nomadi piju topli čaj pod suncem koji peče i suši sve oko sebe i odbija se od kvarcnih zrnaca kako bi još jače svjetlilo. Eto, umjesto da pretjerujemo s razno raznim hladnim i prehladnim obrocima i razgolićeni šetamo pod suncem i riskiramo ne samo da nas opali toplotni udar nego i da zadobijemo opake opekline i još ozbiljnije posljedice opaljene kože, trebali bi češće pametno kopirati one čiji su primjeri korisni, jer sunce ne oprašta, koliko nam godi u minimalnim dozama, toliko nam loše čini ako se ne zaštitimo.
I to nam pustinjski nomadi lijepo poručuju dok pomno zamotani u njihova tamno plava ruha posmatraju jantar žuti čaj svojim plavim očima obrubljenim crnilom.