Kad naiđem na nar, ne mogu mu odoliti, pa mi jedan, dva, tri nara nisu dovoljni, iako znam da ću provesti nekoliko sati u društvu tamno crvenih, svjetlucavih zrnaca, pa možda i više ako odlučim da od crvenog zrnja nešto pripremim.
Kad naiđem na nar, sjetim se kad sam kao mala jedva čekala da stignu zreli plodovi paketom iz Dalmacije. Onda mi je jedan nar bio dovoljan i najljepši dar koji sam mogla dobiti. Zato mu niti sada ne mogu odoliti, kad stigne sezona nara kao da se vratim unazad i obuzme me isto onakvo ushićenje koje me obuzimalo kad bih s obje ruke zagrlila veliku riznicu tamno crvenih rubina. Ne sjećam se kako smo tada nar otvarali, sjećam se slatko kiselkastog okusa zrnja koje mi je pucalo u ustima i punilo ih mirisnim sokom. Sjećam se prstiju zamazanih crvenim sokom i tisuću mikroskopskih kapljica po pločicama i ormarićima kuhinje.
Očistiti nar mi danas nije problem, od kada sam se ispraksirala otvoriti nar bez da oštetim niti jedno zrno, pravi mi je užitak raskoliti velike plodove nara koji upravo pucaju pod pritiskom prstiju, pa se onda zrnje nara prosuje i prekotrlja po stolu kao svjetlucavi rubini i ne zaprlja niti pločice niti kuhinjske ormariće.