Osim klasičnog siječanjskog početka, ja svake godine krajem
srpnja iznove započinjem razmišljati o nekom novom početku. Nije da iz subote u
subotu ne započinjem uvijek iznova, ali ovi kasno srpanjski početci su ono što
se ne može iščekati bez osjećaja da vam je koža tijesna. Ili je bolje reći kožun,
jer kasni srpanjski dani su žarki pod blještavim zenitom, pa čak i kad nebesko
noćno tijelo zamijeni užarenu zvijezdu i zrikavci glasno upale noć. Kožun mi je sve tijesniji, a dah kratak i težak.
Onda je razmišljanje o nekoj promjeni sve češće i
dugotrajnije. I noć ne donosi spokoj, a dan je duži nego zapravo i jeste dug.
Svako toliko napnem uho i osluškujem kad će i odakle stići skroz neprimjenti
propuh. Više me nije strah propuha i svako večer, kad zrikavci upale noć, pripremim
mu dobrodošlicu i otvorim mu i vrata i prozore, jer očekujem da donese dašak
svježine i ugasi žegu dana. Naučila sam loviti propuh kao leptire u mrežu.
Pripremam mu prolaz i osluškujem njegov dolazak ušima i svim osjetilima, jer i
u očima mi godi malo svežine da kapci olakšaju i ne zatvaraju se pod teretom
vlage.
Zrak je gust
kao mast. I kao mast se topi u dodiru s kožunom. Sve postaje ljepljivo i
koža me štipa i tjera me da još više žudim za novim početkom.
