Jel vam ikad mozak potpuno stao, ali onako totalno, ni
mrdac, ni slovo u glavi, niti na papiru…totalna ništica, praznina kao rupa bez dna.
Tišina, kao pred nevrijeme, a sve je pod pritiskom kao kad muk u glavi guši sve oko sebe prije nego što slova eksplodiraju i zaprljaju papir.
Takav je to osjećaj nekakve praznine slične materiji bez konkretnosti. Podsjeća me baš na pripremu karamela dok su još svi sastojci bijeli na bijelunjavoj površini kalupa, pa onda kad se otope kao da čak i nestanu . . . sve postane prozirno i tekuće i samo se migolji i bjelunjavo pjeni po kalupu, a pritisak raste kao temperatura kalupa. Ja čekam, strpljivo, dok praznina ne postane materija.
I to traje dok ne stigne pravi trenutak i onda se dogodi čudo i treba biti brz i pažljivo ocijeniti kad treba prestati zagrijavati kalup da od sve te silne masne slatkoće i obilatnosti ne bi na kraju ništa dobro ispalo.
Takav je to osjećaj nekakve praznine slične materiji bez konkretnosti. Podsjeća me baš na pripremu karamela dok su još svi sastojci bijeli na bijelunjavoj površini kalupa, pa onda kad se otope kao da čak i nestanu . . . sve postane prozirno i tekuće i samo se migolji i bjelunjavo pjeni po kalupu, a pritisak raste kao temperatura kalupa. Ja čekam, strpljivo, dok praznina ne postane materija.
I to traje dok ne stigne pravi trenutak i onda se dogodi čudo i treba biti brz i pažljivo ocijeniti kad treba prestati zagrijavati kalup da od sve te silne masne slatkoće i obilatnosti ne bi na kraju ništa dobro ispalo.
Ako karamel izgori i skrutne se kao hrpa crnih slova koja su
bez nekog reda i poretka izletjela iz glave i popadala po bijelom papiru, onda
treba stati, i početi sve iznova. Zna se i to dogoditi, pogotovo
ako slova u mislima krenu krivim putem, a nered se u glavi nemože srediti, ni u glavi niti
na papiru. Nema vam gorjeg osjećaja od gorčine koju ostavlja u ustima izgorjeli
karamel.
Tada je stvarno bolje stati i sve ostaviti da se vrati na svoje
mjesto, da se ne okrene naopačke prije vremena.