Da ste mi prije par mjeseci rekli da neću moći kući kad me bude volja, samo bih vas bila krivo pogledala i nasmijala se. Ne bih vam bila proturječila, jer obično prešutim negodovanje, ma nek’ svako misli što ga je volja, onako demokratski, a ja ću prvom prilikom ponovo kući. Za Uskrs, ako ne prije…
A gle me sada, disciplinirano sam izolirana u srcu žarišta pandemije koja nas je snašla ove lude 2020. godine. I trošim zadnje zalihe brašna na vrlo racionalan način, sve u pola doze, mada su i u normalna vremena moje doze uvijek reducirane, jer za nas dvoje je bolje da kontroliramo apetite. Ne da ne bismo smazali i veće količine hrane, pogotovo ovako izolirani i po cijele dane u blizini kuhinje i smočnice, ali onda bi nam dosadilo mlatiti stalno jedno te isto. No brašno moram štediti i vagati ga na grame, nema ga u dućanu, online shopovi su momentalno ofline, tj. toliko su ljudi navalili na ugljikohidrate da su pošiljke brašna i poštu zablokirale, a proizvođači su brašna do grla u paketima i pošiljkama i onda je lijepo demokratski bio red da se situacija malo zablokira i sredi.
Ali hrčak u meni zna organizirati zalihe i malo po malo, bez pretjerivanja i razbacivanja, brašno po malo trošim i još ga imam u teglama…malo ga imam, ali mora mi ga biti dovoljna.