Visualizzazione post con etichetta Easter. Mostra tutti i post
Visualizzazione post con etichetta Easter. Mostra tutti i post

13/04/20

Pardulas

Da ste mi prije par mjeseci rekli da neću moći kući kad me bude volja, samo bih vas bila krivo pogledala i nasmijala se. Ne bih vam bila proturječila, jer obično prešutim negodovanje, ma nek’ svako misli što ga je volja, onako demokratski, a ja ću prvom prilikom ponovo kući. Za Uskrs, ako ne prije…
A gle me sada, disciplinirano sam izolirana u srcu žarišta pandemije koja nas je snašla ove lude 2020. godine. I trošim zadnje zalihe brašna na vrlo racionalan način, sve u pola doze, mada su i u normalna vremena moje doze uvijek reducirane, jer za nas dvoje je bolje da kontroliramo apetite. Ne da ne bismo smazali i veće količine hrane, pogotovo ovako izolirani i po cijele dane u blizini kuhinje i smočnice, ali onda bi nam dosadilo mlatiti stalno jedno te isto. No brašno moram štediti i vagati ga na grame, nema ga u dućanu, online shopovi su momentalno ofline, tj. toliko su ljudi navalili na ugljikohidrate da su pošiljke brašna i poštu zablokirale, a proizvođači su brašna do grla u paketima i pošiljkama i onda je lijepo demokratski bio red da se situacija malo zablokira i sredi.

Ali hrčak u meni zna organizirati zalihe i malo po malo, bez pretjerivanja i razbacivanja, brašno po malo trošim i još ga imam u teglama…malo ga imam, ali mora mi ga biti dovoljna.

19/03/16

New colour for my Easter eggs - Nuovo colore per le uova di Pasqua - Nova boja za Uskrsne pisanice

Io mi espongo poco. Preferiscovo stare nell'ombra!
Però, mi dico anche, se non ti fai vedere, nessuno ti vedrà.
Se non conosci le persone, nessuno conoscerà te.
Se non prendi l'iniziativa, arriverai sempre tardi, troppo tardi.
Amo i numeri dispari, ma l'anno scorso che era dispari!!! e che aspettavo con entusiasmo perché doveva finalmente portare le cose e fatti migliori, si è dimostrato un vero disastro. E così da un giorno all'altro ero entrata in una dimensione tutta nuova, meno felice, con molte più preoccupazioni e senza la tranquillità nell'anima e nel corpo. Già, il corpo, che tutto d’un tratto cede e ha bisogno d’aiuto per ricominciare a funzionare come si deve. Ora ho bisogno e voglia di buttare fuori queste emozioni che mi sono tenuta dentro per mesi. Mi chiedo di continuo perché non si cambia prima che accadono le cose che ci scuotono profondamente? Perché ci perdiamo nel tempo per poi rincorrere il tempro (questa è molto alla "Marzullo"!)
E solo quando mi è accaduto il fattaccio, mi sono resa conto di quanta poca importanza in questi ultimi anni avevo dato a tutto quello che mi faceva davvero stare bene. Correvo verso gli obbiettivi irragionevoli che prima di me raggiungeva sempre qualcun altro e io non ci arrivavo mai.
Stop, ho fermato la mente, ho cominciato a riprogrammarla (ci sto ancora lavorando), ho stravolto la persona che ero. Ammetto che non mi è facile dire basta alle vecchie abitudini, sono una dura io! Però ora ho voglia della leggerezze e della sincerità, in tutto e in ogni momento. Forse ero più sognatrice allora e sono più ragionevole ora? Credo proprio di si.


Ecco, mi sono "molto" esposta, ma ora sono felice così!