Mogla bih napisati listu raznih preokenutih torti koje spremam sa svim i svačim.
Mogla bih, a ako me pitate zašto se ne bacim na posao, na to vam pitanje ne bih vam znala odgovoriti.
Zapravo i znam, djelomično znam zašto sve to pisanje i objavljivanje recepata stavljam u drugi, treći, u bezbrojno daleki plan. Obično su obaveze u najprvijem planu (znam da se ne kaže tako, ali dobro mi zvuči), pa tako posao, posao, posao koji završi kasno i onda svi moji recepti završe još kasnije i to vrlo hitro i direktno u našim tanjurima prije nego ih stignem zrihtati i ovjekovječiti fotoaparatom itd.
Dok mi je sadržaj u mislima, imam osjećaj da mi je glava prepuna, da mi puca od tog svog zbivanja u vijugama kao što puca ormar pun hlača (ne samo mojih), jer hlače su meni draže nego haljine…Kakve veze imaju hlače s mislima i okenutim kolačima?
Zapravo imaju puno veze, jer kako bih se ja verala po stablima trešanja u nekakvom haljetku. Nikako.
Kako bih ja brala šljive i razapinjala se po terasama primorskog tla u nekakvom haljetku? Nikako, i to je bolje obavljati u hlačama.
I dobro je to što su moji recepti uvijek u reduciranim dozama, bez previše sastojaka, lagani su i brzi, jer bi inače i moje hlače bile prepune kao što mi je i glava uvijek prepuna i sigurno bi popucale po svim šavovima i bez da se pentram po plotu.
