07/05/20

Čokoladni kolač s bučom - Chocolate cake with pumpkin - Dolce al cioccolato con la zucca

Kad imam puno ostataka, a sve nešto po malo, onda pečem kolače u vrlo malim kalupima. A i ne samo kad moram potrošiti sve ostatke spremljene u hladnjak u malim posudicama, nego uvijek! Uvijek pečem u malim dozama, jer tko bi stigao sve pojesti, pa postali bi ogromni kao najveća buča na polju. Baš kao ona zaboravljena buča zategnute, sjajne kore koja samuje pod nekim još većim listom i čeka da ju netko otkrije.
Tako i mi još nismo uspjeli niti sve jesenjske zalihe potrošiti, iako nisu bili skriveni, pa se jesenjski plodovi još uvijek serviraju mada njihovi ovogodišnji nasljednici sigurno već bujaju i puze po zemlji, a možda već i cvatu. Bilo kako bilo, ja imam još jednu (i pol) lijepu, potpuno zdravu i tvrdu butternut tikvu od prošle godine koju ipak moram što prije potrošiti.

27/04/20

Pohani kruh - French toast - Pane fritto


Za doručak mi je najbolji, onako svježe prženi s pjenicom ulja po korici…a kad prsti ostanu masni i ušećereni, moraju se polizati, moraju!
Pohani kruh, supice, prženice, svaki kraj ima svoje ime, mi smo ga zvali jednostavno pohani kruh.
Svaka zemlja pak ima svoje ime, svi ga pripremaju na sličan ali jedinstveni način. Skoro svi, jer neki se ipak čude kako stari kruh može “doći k sebi” i postati prava delicija.
Netko najprije kruh umače u mlijeko, netko mlijeko uopće ne koristi. Ja najviše volim kad se jaja i mlijeko skupa smute, pa nda kriške kruha jednolično upiju smjesu, lijepo se napušu dok se peku i postanu mekane kao kolač.
Kad od doručka (zabunom) ostane koja kriška, onda je osiguran i desert za ručak ili za večeru, ako ga do večere netko krišom ne pojede kad osjeti prazninu u stomaku. Taj netko nije tako kompliciran kao ja, pa ga jede i hladnog. Ja ipak više volim kad mi on malo “dođe k sebi”, pa ga obavezno podgijem, jer mi tako više paše!


13/04/20

Pardulas

Da ste mi prije par mjeseci rekli da neću moći kući kad me bude volja, samo bih vas bila krivo pogledala i nasmijala se. Ne bih vam bila proturječila, jer obično prešutim negodovanje, ma nek’ svako misli što ga je volja, onako demokratski, a ja ću prvom prilikom ponovo kući. Za Uskrs, ako ne prije…
A gle me sada, disciplinirano sam izolirana u srcu žarišta pandemije koja nas je snašla ove lude 2020. godine. I trošim zadnje zalihe brašna na vrlo racionalan način, sve u pola doze, mada su i u normalna vremena moje doze uvijek reducirane, jer za nas dvoje je bolje da kontroliramo apetite. Ne da ne bismo smazali i veće količine hrane, pogotovo ovako izolirani i po cijele dane u blizini kuhinje i smočnice, ali onda bi nam dosadilo mlatiti stalno jedno te isto. No brašno moram štediti i vagati ga na grame, nema ga u dućanu, online shopovi su momentalno ofline, tj. toliko su ljudi navalili na ugljikohidrate da su pošiljke brašna i poštu zablokirale, a proizvođači su brašna do grla u paketima i pošiljkama i onda je lijepo demokratski bio red da se situacija malo zablokira i sredi.

Ali hrčak u meni zna organizirati zalihe i malo po malo, bez pretjerivanja i razbacivanja, brašno po malo trošim i još ga imam u teglama…malo ga imam, ali mora mi ga biti dovoljna.