Za doručak mi je najbolji, onako svježe prženi s pjenicom ulja po korici…a kad prsti ostanu masni i ušećereni, moraju se polizati, moraju!
Pohani kruh, supice, prženice, svaki kraj ima svoje ime, mi smo ga zvali jednostavno pohani kruh.
Svaka zemlja pak ima svoje ime, svi ga pripremaju na sličan ali jedinstveni način. Skoro svi, jer neki se ipak čude kako stari kruh može “doći k sebi” i postati prava delicija.
Netko najprije kruh umače u mlijeko, netko mlijeko uopće ne koristi. Ja najviše volim kad se jaja i mlijeko skupa smute, pa nda kriške kruha jednolično upiju smjesu, lijepo se napušu dok se peku i postanu mekane kao kolač.
Kad od doručka (zabunom) ostane koja kriška, onda je osiguran i desert za ručak ili za večeru, ako ga do večere netko krišom ne pojede kad osjeti prazninu u stomaku. Taj netko nije tako kompliciran kao ja, pa ga jede i hladnog. Ja ipak više volim kad mi on malo “dođe k sebi”, pa ga obavezno podgijem, jer mi tako više paše!