Tko se sjeća kako smo nekad jeli naranče? Prerezane na pola, i to sa svom korom, zagrizali smo ih i zubima odstranjivali pulpu iz kore dok nam je sok curio niz bradu i vrat…Ne sjećam se da li smo te iste naranče oprali prije nego što smo u njih zagnjurili, ali to nama djeci tada nije bilo bitno!
Nekada su mi naranče bile interesantne, jer su one koje smo kod nas tada kupavali obično imale minijaturne kriške koncentrirane pri samom vrhu svakog ploda. Bili su to Izraelski svjetlonarančasti plodovi, slatki i potpuno jednobojni. Te su naranče stizale u bivšu Jugu bez problema, tako da nama djeci uz banane, nisu falile niti naranče. Bilo je tada prirodnih vitamina i više nego danas. Tko je odrastao južnije uz Jadransku obalu bio je još sretniji, jer je imao i svježe vitamine iz vlastitih plodova i uz sočnu pulpu mogao je uživati i u pogledu na stablo, na krošnju, na cvjetove i zundave insekte koji su ih oblijetali. Mogao je uz stablo naranče pratiti kako se pravilno redaju godišnja doba i boje plodova. Ali to nas djecu tada nije zanimalo. Nije bila bitna razlika između domaće neprskane naranče i lijepo upakirane naranče iz dućana. Dapače, šarene smo papire u koje su bile upakirane naranče danima reciklirali i s njima se igrali. Nije bila važna sorta naranče. Tek kad smo poodrasli, počeli smo birati, jer jedna je presuha, druga ima debelu koru, treća nije ukusan…Tada nam je bilo važno da je naranča slatka, nikako kisela, a niti kiselkasta. Bilo je važno da je ona sočna, bila ona u srcu žuta, crvena ili narančasta.