U iščekivanju kiše…ruke su u džepovima, ramena uzdignuta tik do ušiju, a glava bi najradije nestala negdje u dubini okovratnika jakne. Pramen kose mi škaklja nos, a par dugih vlasi su mi se zalijepile na usnice. Puše, zrak je topalo, stiže u refulima i u istom ritmu se ramena uzdižu da ipak taj zrak ne uđe u jaknu i ne napuše ju kao balon. Nije hladno, ali zrak snažno stiže, udara po licu, razbacuje kosu i vitla tu kosu u zamršeni grm.
Ruke su još uvijek u džepovima, prsti se igraju nekim suhim sjemenkama koje su ostale u tu od proljeća. To su sjemenke nekog zimskog žbunja koje sam zaboravila i ostavila u tami ormara da se suše. U jednom su džepu sjemenke veće, a u drugom su sitne i skoro ih teško razbirem prstima, kao da su se uvukle u šavove. Sjećam se dobro kad sam ih ubrala s namjerom da ih zapiknem u neku vazu na terasi. Podijelila sam ih u dva džepa da se ne pomiješaju…i zaboravila na njih. Do sada, dok nisam ponovno ruke uvukla u džepove i poigrala se suhim, crnim sjemenkama mirte.


